Stenogram razgovora o prodaji Dalmacijacementa iz 1991. u Uredu predsjednika RH, 1. dio 

Početkom 90-tih su se mnogi stranci, prvenstveno Talijani, nastojali domoći cementara na hrvatskom dijelu Jadranske obale. Taj interes nije bilo teško objasniti: kao rijetko gdje u svijetu, u uskom obalnom pojasu, na istom se mjestu nalaze bogata nalazišta kvalitetne sirovine, gotove tvornice i transportni uređaji za otpremu cementa.

Jednako kako se cementna industrija na hrvatskoj obali gradila, olako i bez uračunavanja vrijednosti čistog okoliša, tako se brzopleto i naivno nudila strancima. Nekadašnja socijalistička uprava htjela je društvene tvornice cementa – DP Partizan, DP Prvoborac i DP 10. kolovoza u studenome 1990. prodati Talijanima za samo pedesetak milijuna maraka. U ugovoru s talijanskim tvrtkama Italcementi i Sacci tri kaštelanske cementare s instaliranih više od 70 posto hrvatske industrije cementa, s godišnjom proizvodnjom od oko 40 milijuna dolara, procijenjene su na 105 milijuna maraka. Samo su jednu desetinu procijenjenog iznosa talijanske tvrtke trebale platiti u gotovini. Ako se u pokušaju prodaje dalmatinskih cementara strancima pojavila korupcija, bilo je to prilikom potpisivanja ugovora s Italcementima.

Kad su tri cementare objedinjene u Dalmacijacement, a tom poduzeću za direktora postavljen Nadan Vidošević, stvari su krenule posve drukčijim tokom. Za inozemne investicije u Dalmacijacement u siječnju 1991. raspisan je međunarodni pozivni natječaj s čvrsto zadanim uvjetima. Procjena kapitala cementara povećana je na 194 milijuna maraka. Na natječaj se odazvalo čak devet najuglednijih inozemnih tvrtki u industriji cementa i betona: Holderbank Readymix, Ciment Portland, Calcestruzzi, Italcementi itd. Kao najpovoljnija odabrana je ponuda Calcestruzzija S.p.A., pa je s tim poduzećem iz Ravene 27. veljače potpisan i predugovor.

Stenogram razgovora o Dalmacijacementu održanog u Uredu predsjednika RH 9. kolovoza 1991. baca na aferu Dalmacijacement novo svjetlo, a mi ga, s obzirom na njegovu duljinu, objavljujemo u dijelovima.

Nadan Vidošević, direktor Dalmacijacementa: “Tražimo garancije koje će imati domaća strana u Upravnom odboru. Mi moramo shvatiti da ovo nije industrija kao svaka druga, to je jedna skupa i teško izgradiva industrija. Predstavlja uistinu vrijednost jedne zemlje.”

Hrvoje Šarinić: “Kad sam vas slušao, gospodine Vidoševiću, mislio sam da tu sjedi predsjednik Republike!”

…..

VIDOŠEVIĆ: Vama je poznato da je ovo 80 posto produkcije cementa u Hrvatskoj. Postoji opasnost da talijanski partner klasičnim barter poslom, prodajom nafte, preprodajom nafte ili bilo čime s aspekta efikasnosti rada tog poduzeća, odgovori tim zahtjevima i da Upravno odbor s te osnove to ne može osporiti. Ali, s onog racionalnog momenta da Republika Hrvatska u tom momentu može ostati bez 80 posto produkcije cementa…Ja vam moram kazati da postoji jedan disparitet ponude i potraživanja na svjetskom tržištu cementa, i to na način da vam je svega 5 posto svjetske produkcije cementa predmet međunarodne razmjene. Što znači, da je to roba koja se proizvodi praktički za lokalno tržište.  Tu smo mi te elemente htjeli ugraditi u poslovnik rada Upravnog odbora, a jasno, pri tome i dimenzionirati, kao što kažu ovdje, redovno upravljanje. To znači otprilike, on može, ne znam, odlučiti da do određenog iznosa investira. Može donijeti poslovnu odluku – kupit ćemo i prodat ćemo, ali će, naravno, podnijeti izvještaj Upravnom odboru. Ako se radi o investicijskom zahvatu, morat će ga elaborirati ili prihvatiti. To je ono što jugoslavenska praksa poznaje. Prema tome, tu nema ničeg neobičnog. Nažalost, talijanski partner možda nije shvatio, ili ne znam kako, iako smo se mi nekoliko puta razmjenjivali, on je praktički sva prava i odluke bitne za funkcioniranje poduzeća …. na pojam koje je u engleskoj terminologiji, on navodi menagment direktor, a u talijanskom administrature delegato. S time se mi, jasno, nismo mogli složiti. Mi i dalje ostajemo na tome da, ako talijanski partner inzistira na tom svojem operativnom direktoru, da ga on ima, i to ne sporimo. Ono na što smo pristali onda, ostajemo i danas pri tome, ali za to tražimo posebne garancije koje će imati domaća strana u Upravnom odboru. Ovo je jedan, po meni, racionalan zahtjev i mislim da je upravo u interesu Republike Hrvatske. Mi moramo shvatiti da ovo ipak nije industrija, to je jedna skupa i teško izgradiva industrija, teško je dobiti lokaciju jer je ekološki diskutabilna, itd. Predstavlja uistinu vrijednost jedne zemlje, ovakva jedna industrija. Pogotovo vas moram upozoriti da se ta industrija locira na jednom izuzetnom položajnom mjestu. To nemate nigdje na svijetu. U kilometar i pol, doslovce, imate kompletan tehnološki proces. Od eksploatacije sirovine, do opreme u sva tri vida. Znači – vlak, cestu, brod, i pritom imamo nešto što vam moram kazati, da vam stvori sliku o tome, da, kad se analizira stabilnost cementa, produkcija cementa u našim cementarama u usporedbi s njemačkim cementarama, imamo stabilniju kvalitetu cementa od Njemaca. Ne kažem da je to isključivo plod dobrog i kvalitetnog rada, ali je svakako i dio toga. S druge strane, i dio izuzetne sirovinske baze u eksploatacijskom području “Dalmacijacementa”, postoje sirovine za razdoblje od 800 godina eksploatacije. Prema tome, mislim da je vrlo važno imati u vidu taj moment prilikom donošenja odluke, da se olako ne prepusti upravo ta količina ovlasti tom direktoru, ili, kako Talijani kažu, administratore delegato.

ŠARINIĆ: Dobro, slušajte sada, interesi…Vi ste primarno, gospodine Vidoševiću, generalni direktor poduzeća. Kada sam vas slušao, mislio sam da tu sjedi predsjednik Republike, ali dobro…

…..

(Bez ocjene)