Stenogram razgovora o prodaji Dalmacijacementa iz 1991. u Uredu predsjednika RH, 2. dio
Početkom 90-tih su se mnogi stranci, prvenstveno Talijani, nastojali domoći cementara na hrvatskom dijelu Jadranske obale. Taj interes nije bilo teško objasniti: kao rijetko gdje u svijetu, u uskom obalnom pojasu, na istom se mjestu nalaze bogata nalazišta kvalitetne sirovine, gotove tvornice i transportni uređaji za otpremu cementa.
Jednako kako se cementna industrija na hrvatskoj obali gradila, olako i bez uračunavanja vrijednosti čistog okoliša, tako se brzopleto i naivno nudila strancima. Nekadašnja socijalistička uprava htjela je društvene tvornice cementa – DP Partizan, DP Prvoborac i DP 10. kolovoza u studenome 1990. prodati Talijanima za samo pedesetak milijuna maraka. U ugovoru s talijanskim tvrtkama Italcementi i Sacci tri kaštelanske cementare s instaliranih više od 70 posto hrvatske industrije cementa, s godišnjom proizvodnjom od oko 40 milijuna dolara, procijenjene su na 105 milijuna maraka. Samo su jednu desetinu procijenjenog iznosa talijanske tvrtke trebale platiti u gotovini. Ako se u pokušaju prodaje dalmatinskih cementara strancima pojavila korupcija, bilo je to prilikom potpisivanja ugovora s Italcementima.
Kad su tri cementare objedinjene u Dalmacijacement, a tom poduzeću za direktora postavljen Nadan Vidošević, stvari su krenule posve drukčijim tokom. Za inozemne investicije u Dalmacijacement u siječnju 1991. raspisan je međunarodni pozivni natječaj s čvrsto zadanim uvjetima. Procjena kapitala cementara povećana je na 194 milijuna maraka. Na natječaj se odazvalo čak devet najuglednijih inozemnih tvrtki u industriji cementa i betona: Holderbank Readymix, Ciment Portland, Calcestruzzi, Italcementi itd. Kao najpovoljnija odabrana je ponuda Calcestruzzija S.p.A., pa je s tim poduzećem iz Ravene 27. veljače potpisan i predugovor.
Stenogram razgovora o Dalmacijacementu održanog u Uredu predsjednika RH 9. kolovoza 1991. baca na aferu Dalmacijacement novo svjetlo, a mi ga, s obzirom na njegovu duljinu, objavljujemo u dijelovima.
…..
ŠARINIĆ: Gospodine Radić, pa ja ne znam…
RADIĆ: Oprostite gospodine Šarinić, želim vas samo informirati o tijeku događanja. Oni stalno inzistiraju na svome statutu i na svom prijedlogu ugovora na koje mi imamo neke primjedbe i koje moramo ova dva mjeseca uskladiti.
ŠARINIĆ: Dva mjeseca?
RADIĆ: Mjesec, koliko bude do potpisa ugovora.
ŠARINIĆ: …Dva mjeseca, drugu, drugu…Nemojte mi govoriti, pa izgubili smo tri i pol mjeseca. Ljudi Božji, pa Hrvatska gori, nemojmo sada!
VIDOŠEVIĆ: Ja vas upozoravam, gospodine Šarinić, moram se onda vratiti na prvu točku, ako ćemo na taj način razgovarati. Ja sam smatrao da smo prvu točku završili, tako da smo prihvatili onaj oblik garancije o kojem smo razgovarali, ali i rok o kojem sam ja na početku ovog sastanka govorio. (Upadica: ne odnosi se to na ovaj rok.)
Da, da, odnosi se. Mi možemo naći formu, oko čega?
VIDOŠEVIĆ: Mi moramo naći formu, ali mi ne možemo potpisivati ovakav ugovor, nitko na svijetu ovakav ugovor ne može potpisati u tjedan dana, to je neizvedivo i usprkos što je već pripremljeno gro tehničke dokumentacije, ali to nedovoljno.
ŠARINIĆ: Gospodine Vidošević, čujte, vi ćete lijepo, svi skupa ćemo umrijeti, umrijet ćemo od perfekcionizma. A ja vam kažem: na svaki način, kada postoji između partnera jedno stanovito povjerenje, onda se taj ugovor stavi u kasu, kada se potpiše, i radi se. Nemojte se ljutiti, mi smo imali posao od dvije milijarde i 125 milijuna dolara, pa smo ugovor od 325 stranica napravili za tri tjedna! Dvije milijarde i 125 milijuna dolara, bila nas je ekipa… Ali pravnika nije bilo unutra. Vaš pravnik dogovara što će raditi generalni direktor. Nikada se nećete tako naći! Niti njegov… Vi se, gospodo Vidošević i Radić, morate sastati s Panzavoltom i njegovim direktorom pa da o tome razgovarate, a ne vaši pravnici, jer onda će putovati pisma, ja tebi, ti meni, i ja odgovaram na tvoju točku… Nikada gotovo!
VIDOŠEVIĆ: Moram vam odgovoriti na ovo. Naš pravnik je dimenzioniran upravo toliko koliko jedan pravnik mora biti, a to znači da je sva suštinska korespodencija i dogovaranje između mene osobno i gospodina Panzavolte, bila naša stvar, a pravnik je ušao u onom momentu kada je trebalo sastaviti naše prijedloge ugovora, kada je trebalo dati pravno mišljenje na njihov prijedlog statuta itd. Oprostite, ja sam ekonomist, ja nisam pravnik, to ne mogu na takav kvalitetan način, ali mislim da pravnu strukturu treba uključiti upravo u ovom trenutku. Dogovorili smo bitne elemente, tada smo mislili da jesmo, vjerujem da i danas možemo, a pravnici moraju odraditi to na jedan korektan, zanatski način, kako to treba biti.
…..
(1 glasova, ocjena: 5.00)