Prije više od desteljeća, dok se još puške nisu ohladile nakon Oluje, vi ste me ovdje izabrali za predsjednika HGK. U 157 godina Komore samo je jedan predsjednik, i to u 19. st., bio dulje na čelu ove institucije, no on nije imao beneficirani radni staž poput mene i nije živio u tranzicijskoj, već uređenoj državi – bila je to Austro-Ugarska. Moram reći da sam na svojih četrnaest, petnaest godina predsjedavanja ovom institucijom izuzetno ponosan. Ovih dana se u medijima pojavila teza kako imam namjeru zloupotrijebiti Komoru, odnosno vas gospodarstvenike iskoristiti u političke svrhe. Time bih srušio najvrednije što sam napravio u ovih petnaest godina, a to je da nikakva politika nije smjela ući u ovu instituciju, iako je pokušala mnogo puta, čemu ste i sami bili svjedocima. Danas sam došao pred vas s namjerom da vam izložim svoje namjere, umjesto da vam to činim iza leđa ili da za njih saznate iz medija.

U zemlji u kojoj smo se navikli da kapetani pobjegnu s broda kada je najteže i gdje su sve moralne vrijednosti srušene, čini se sasvim normalnim da svi budemo nemoralni, no mi to ipak nismo. U ovoj instituciji smo u posljednjih petnaest godina pokrenuli mnoge važne aktivnosti. Pokrenuli smo akciju „Kupujmo Hrvatsko“ u vrijeme kada je liberalizam cvao diljem svijeta i kada je potjerao svaku ideju o individualnoj nacionalnoj strategiji i politici. To je do danas ostala najkvalitetnija, najsveobuhvatnija i najjača marketinška akcija koja je ikada pokrenuta na ovim prostorima i koja ima izravni sinergijski učinak na sve nas koji nešto proizvodimo, radimo i stvaramo na hrvatskom tržištu.

Godine 1996. bio sam na čelu gospodarske delegacije od 100 ljudi koja je zrakoplovom Croatia Airlinesa putovala iz Hrvatske za Sarajevo. Bio je to prvi hrvatski avion koji se spustio u Sarajevo nakon rata u BiH, unatoč tome što nas je francuska kontrola leta dva sata držala u zraku i pokušavala nas vratiti za Split. Uzet ću si slobodu reći – nisam dopustio da se to dogodi. Sletjeli smo tada u Sarajevo i slomili podjelu BiH, što je bio početak političkih i gospodarskih odnosa koji su doveli do toga da danas s BiH imamo 3 milijarde dolara međusobne razmjene. Činjenica je da u Hrvatskoj ne bi bilo stotine tisuća radnih mjesta da nema suradnje s BiH. Istu smo stvar ponovili 1999. na Kosovu, a 2000. godine smo pružili ruku mira Beogradu – prije politike i uz strah od politike! To je učinila ova Komora.

Bili smo i u drugim, daljim zemljama u kojima je teže poslovati i gdje smo trebali podršku države. Nismo je imali zbog toga što je država najčešće bila okrenuta onima koji joj daju naloge što će raditi – ne u našem interesu, već u svom interesu. Naravno da nije bilo popularno, gotovo je bilo vrijedno prijezira, putovati u Turkmenistan, Tadžikistan, Kazahstan, sve one zemlje koje su nastale raspadom Sovjetskog bloka, u niz nesvrstanih zemalja, Aziju, Kinu, Južnu Ameriku. Mi smo unatoč svim poteškoćama putovali i nastojali prodati hrvatske proizvode.

Živimo u zemlji u kojoj je od prije petnaest godina, kad je uvedena nacionalna valuta, do danas unutarnji trošak narastao za 600%. Pitam se, koji to izvoz može izdržati rast  unutarnjih cijena od 600% u uvjetima neutralnog tečaja? Tada smo govorili o tečaju temeljnom na paritetu kupovne snage, danas se zalažemo protiv devalvacije tečaja. Moramo pokušati do zadnjega to obraniti, jer time branimo hrvatski društveni standard. No, činjenica je da se ne mogu u jednom potezu nadoknaditi svi oni propusti koje smo napravili vodeći neodgovornu monetarnu, kreditnu i tečajnu politiku punih petnaest godina. Fiskalna politika je ta koja je prouzročila 600% rasta unutarnjih cijena. Tko su heroji takvog rasta cijena? Oni koji uzimaju tuđe novce iz državnog ili lokalnog proračuna, dijele ih i na osnovu toga postaju heroji! A onima koji pune taj proračun se rugamo, oni su komični ljudi.

Mnogi moji kolege putuju do raznih zemalja Srednje Azije, Afrike, Oceanije kako bi plasirali hrvatski proizvod na strana tržišta. To sasvim sigurno nije jednostavno kao putovati do Beča ili Frankfurta. Nerijetko se u udaljenije krajeve tih zemalja putuje zrakoplovima za koje ne postoji sigurnost da su prošli sve zrakoplovne ateste. Problem nastaje kada tako teško zarađeni euro hrvatskih gospodarstvenika netko potroši kako mu padne na pamet i onda biva proglašen narodnim herojem. On dijeli, a mi se pretvaramo u male psiće kojima po Pavlovljevom refleksu curi slina u trenutku kada treba isplatiti plaće, dodijeliti kakav državni posao ili kad se poslušništvom stječe bogatstvo i potiču podjele u društvu. Do sada smo tako funkcionirali.

Ono što je ključno u ovom trenutku jest da ukoliko želimo govoriti o uspjehu moramo početi govoriti o radu, moramo početi cijeniti i poštivati radnika. Radnik je svaki onaj koji radi i svoj posao obavlja pošteno – od poduzetnika do njegovog radnika, od ratara, ribara, pastira do činovnika. U našem žargonu se često upotrebljava sintagma “on je obični činovnik”. Činovnik je okosnica, a efikasna birokracija temelj uspješnog društva. Razlika između Švicarske i Hrvatske jest razlika u efikasnosti njihovih birokracija. Dakle, rad mora postati temeljna vrijednost, a svaka bahatost mora biti prezrena. Pod time ne podrazumijevam da svi moramo biti jednaki i u svemu jednaki. Moramo poticati i ohrabrivati one koji imaju, a koji sutra mogu stvoriti još više.

Temeljno pitanje je stvaranje društva koje će svakome otvoriti jednake mogućnosti. Jedino tako ćemo u objektivnoj utakmici imati šansu razlučiti tko imao više, a tko manje sposobnosti. Mi, koji imamo zdravlje i produktivne godine, odgovorni smo za one koji ne mogu sudjelovati u toj utakmici. Odnosno, ja sam taj koji moram voditi računa o svojoj djeci koja se školuju, o svojoj majci koja je umirovljenik, o onome bolesnome. Kad vojnik izvlači ranjenog druga s fronta ne čini to samo zato što mu želi pomoći, već i zato što je to poruka samome sebi da će i njemu kada bude slab i nemoćan netko pomoći. To je smisao socijalne politike. No rad nije i ne smije biti socijalna kategorija, rad je tržišna kategorija. Radnik nije socijalan slučaj, on je dio tržišta i mora zarađivati svoju plaću. Svatko od nas tko je zdrav i sposoban dužan je raditi kako bi se onima koji nisu u toj mogućnosti moglo pomoći.

Ova država mora rasti na što više različitosti, ali isto tako i zajedništva. Pod tim mislim na regionalnu, osobnu i svaku drugu različitost. Zajedništvo je nužno jer se bez njega ne može pobijediti. Jesmo li se svi dogovorili i referendumom izjasnili da želimo državu? I dobili smo je. Jesmo li se izjasnili da želimo biti članica NATO saveza? I to smo postali. Jesmo li rekli da želimo postati članica EU? Po tom smo pitanju učinili gotovo sve što je bilo u našoj moći, a idući je potez na onome tko nas prima u taj klub. Dakle, kad god smo imali snagu zajednički odlučiti da nešto želimo, mi smo to i ostvarili. To je društveni konsenzus. Tu niti jedna stranka, niti jedna sindikalna ili poduzetnička organizacija, niti bilo koji segment društva odnosno civilnog sektora, ne pobjeđuje pojedinačno već zajedno.

Trebamo biti svjesni da se nalazimo u najtežem i najosjetljivijem razdoblju za Hrvatsku. Živimo u zemlji koja je doista ekonomski ugrožena. Ova država je u posljednjih trinaest godina putem privatizacijskih prihoda, kredita i doznaka iz inozemstva, prodaja fizičke imovine naših građana te greenfield investicija – iako ih je doduše bilo malo, primila 90 milijardi eura s europskih tržišta, a sa samo 6 do 7 milijardi eura godišnje su Hrvati živjeli. Ostatak tog novca je redistribuiran na onaj dio društvene elite koji je uništio hrvatsko gospodarstvo. Upravo zbog toga danas imamo manju industrijsku proizvodnju nego što smo imali 1989. godine. Stoga je prvi izazov, nakon pitanja zajedništva, pitanje definiranja dugoročne gospodarske strategije u razdoblju nakon gospodarske krize.

Ima li Hrvatska mogućnosti za to? Naravno da ima! Hrvatska je prije svega Mediteran Srednje Europe. Hrvatska je Mediteran skupine naroda koji čine gotovo 100 milijuna ljudi. To je strateška prednost ove države. U suprotnom, ne bi Europa uložila novac koji sam prije spomenuo, ne bi američka administracija slomila slovenski otpor kad je u pitanju pristupanje Hrvatske NATO-u, ne bi prilikom obraćanja naciji u Dumi Predsjednik Putin rekao da je među 5 prioriteta vanjske politike Ruske federacije Družba Adria, odnosno ruski energetski i ekonomski prodor prema ovom djelu Europe ili Mediterana. Ne bi nas prije nekoliko dana posjetio Fu Jin Tao, predsjednik najmnogoljudnije države svijeta Kine i sljedeće članice Vijeća sigurnosti. Pa zar bi ti veliki državnici dolazili i ulagali novac u jednu malu beznačajnu zemlju od 4 milijuna ljudi s teško dokazivih 15000 dolara BDP-a po stanovniku? Odgovor je – ne bi! Oni dolaze ovdje upravo zato jer smo mi Mediteran Srednje Europe i to je naša strateška prednost.

Sljedeće što želim naglasiti jest da Hrvatska ima važne resurse. Prvi je plodno tlo, a znamo da je hrana budućnost. Drugi je voda, a voda je nafta budućnosti. Mi nikako da spojimo te dvije stvari i dobijemo navodnjena i obrađena polja. No pritom ne mislim samo na irigaciju, već i otkupne stanice, burze roba u poljoprivredi i ribarstvu. Tek tada možemo razgovarati o selu i seljaštvu na potpuno drugi način, a ne preko sela i seljaštva arbitrirati na način da jedne godine dobivaju mlinari, a druge seljaci. Koncept takve politike mora biti određen i jasan!

Hrvatska ima još jednu važnu stratešku prednost, a to je more. Je li moguće da nismo svjesni da je za malo mora Slovenija spremna napraviti blamažu pred cijelim svijetom? Iz toga moramo izvući pouku da je more silno bogatstvo, te da nas činjenica da smo primorska zemlja čini posebnima u strateškom kontekstu. Hrvatska ima sposobnost da tu prednost iskoristi, a ima i ono što ovih dana najčešće dovodimo u pitanje – sposobnost da pošteno radi i privređuje. Imao sam priliku proputovati veći dio zemalja svijeta i nigdje nisam čuo da je netko rekao za Hrvata da nije vrijedan, odgovoran, ambiciozan i da nije lojalan građanin svoje zemlje. Stoga sam prilikom davanja izjave za jedan dnevni list  na temu “Zašto Hrvati ne vole raditi” zaključno rekao “Nešto je trulo u državi Danskoj“, citirajući Shakespearova Hamleta.

Učinili smo još jedan zločin, krivo smo odgajali naše mlade naraštaje. Siguran sam da u svojim obiteljima često slušate rečenice: “što ste vi nama napravili, kakvu ste nam zemlju ostavili?”. No, ako mladost nema sposobnosti vikati, buniti se na barikadama, stvarati svoj svijet, pa tko će ga mijenjati? Zar mi, oportunisti srednjih godina ili čak oni stariji od nas? Trebamo biti svjesni da smo umrtvili vlastitu mladost! Studenti demonstriraju jer ne žele platiti školarinu – pa nije to smisao bunjenja, pa ne možemo svi imati jednake uvjete u tom smislu! Samo najbolji među njima moraju imati plaćene školarine, najboljoj djeci moramo omogućiti onaj famozni ENC koji imamo na autocestama – brzi put za najbolje među njima, već u studentskim klupama. Tu ih potaknimo da budu najbolji! Neka se bune protiv korupcije, protiv društvenih deformacija, kao što su se bunili oni stariji od mene 60-ih godina kada su slamali Europu, a nakon čega je Europa postala bolja. Takvi mladi na žalost ne postoje u Hrvatskoj, a za to smo sami krivi. Krivi smo jer smo stvorili svijet u kojem se naizgled ništa ne može promijeniti. Time su mladi izgubili svoju najveću vrijednost, a to je sloboda. Jer ako postoji i jedna druga riječ za mladost, onda je to sloboda – sloboda u svakom smislu. Sukob s oportunizmom, traženje novog prostora – to je jedno od temeljnih i vitalnih pitanja s kojima se danas Hrvatska susreće.

Na posljetku, sve ovo govorim jer ću se kandidirati za Predsjednika Republike. Govorim vam ovo jer ću se kao Predsjednik Republike susretati s vrlo konkretnim poslovima i to ponajprije četiri važna posla. Tri Ustav specificira, odnosno kaže da je Predsjednik sukreator vanjske politike, vrhovni zapovjednik oružanih snaga te da je odgovoran za funkcioniranje obavještajne zajednice. Ipak, često se previđa jedan bitan dio Ustava kojem prethodi članak koji kaže da je Predsjednik Republike odgovoran za funkcioniranje vlasti u državi. Ovih dana se često govori kako nije važno tko će biti Predsjednik. Predsjednik može biti fikus, gljiva, može biti sve iz botanike i zoologije, samo da ne bi bio ono što Hrvatima zaista treba, a to je advokat odnosno obundsman građana. Probajte zamisliti Hrvatsku u kojoj premijer pobjegne kada je najteže, probajte zamisliti državu u kojoj predsjednički kandidati u ratu napuštaju svoje suborce, a vraćaju se kada smo pobjednici, probajte zamisliti zemlju koju će voditi takvi ljudi!

Na čelu države ne mora nužno biti ekonomist, ali mora biti osoba koja će ju obraniti tamo gdje je ona sada ranjiva, a Hrvatska je trenutno ranjiva na ekonomskom planu. Hrvatska je danas članica NATO saveza i barem za sada nema zemlje koja bi nas mogla ugrožavati. Koja je onda naša slabost? Nefunkcioniranje sustava! Ako činovnik ne bude dobro plaćen, ako policajac ne bude dobro plaćen, ako ne bude dobro plaćen bilo tko iz društvene strukture, otvara se prostor za pojavu najopakije bolesti, karcinoma svakog društva, a to je korupcija. Hoćemo li onda kolegije predstavnika Vlade i Predsjednika države održavati s kriminalcima koji će se, koristeći represivni aparat, obračunavati sa svakim onim tko pokuša nešto raditi i stvarati u ovoj zemlji, a što nije u interesu te uske oligarhije? Zbog toga je Predsjednik Republike iznimno važna osoba.

Hrvatski vojnik je branio zemlju 1991. godine, a danas pruža međunarodnu pomoć i time smo taj aspekt funkcioniranja oružanih snaga zaokružili na najbolji mogući način. Danas bi temeljna uloga oružanih snaga RH trebala biti poticanje gospodarskog i znanstvenog rasta te razvoja zemlje. Najsnažniji i najkoncentriraniji prostor rasta u znanosti i gospodarstvu je upravo vojni sektor. Na tu sam ideju došao slušajući iz ovih skupštinskih klupa kako to rade najveće i najorganiziranije zemlje svijeta. U mirnodopskim uvjetima, u uvjetima u kojima Hrvatska danas živi, vojni sektor bi trebao biti jedan od temelja gospodarskog rasta i razvoja. Njemu uz bok ide diplomacija, jer je neosporno da Hrvatska ima neka otvorena politička pitanja u svijetu, a ponajprije sa susjednim zemljama. Pitanja odnosa s našim susjednim zemljama, koja smo često skloni predimenzionirati, nisu takvih razmjera da bi zahtijevala suviše velike i odlučne diplomatske poteze. No, hrvatska bi diplomacija morala odigrati ključnu ulogu kao gospodarska diplomacija. U ovome trenutku vojni sektor mora postati poticatelj gospodarstva i znanosti, a hrvatska diplomacija mora postojeći proizvod odvesti na svako tržište diljem svijeta, ona mora odigrati ulogu nosača aviona za naše proizvode. Potpuno istu ulogu, ali naravno u drugom segmentu, treba odigrati obavještajna zajednica. Ne postoji niti jedna obavještajna zajednica koja u mirnodopskim uvjetima ne bi mogla biti izravna potpora rastu i ekspanziji gospodarstva. Prvenstveno se to odnosi na obranu od nelojalne konkurencije na domaćem tržištu. Zaključno, treći predsjednik ima važnu i odgovornu ulogu u čuvanju i emancipaciji hrvatskog gospodarskog suvereniteta u trenutno vrlo teškim okolnostima, te da ova tri specifična aspekta – vojni, obavještajni i diplomatski stavi u potpunosti u funkciju gospodarske aktivnosti. Za to ne trebaju promjene Ustava, već dogovor i jasna vizija o tome što želimo.

I naposljetku, želim istaknuti kako sam u životu rijetko igrao s dobrim kartama, rijetko mi se u životu dogodilo da mi je u prvoj podjeli karata na stolu bila dobivena partija. U pravilu sam dobivao loše karte, ali naučio sam i s njima pobjeđivati i to ću, uvjeravam vas, i ovoga puta učiniti. Uvijek sam govorio isto i svakoga mogu gledati u oči. Ne postoji niti jedan pojedinac ili skupina koja bi me pogledala u oči, a da bih ja pritom morao spustiti pogled!

(Bez ocjene)